Prva korisna skripta: kako je Dario preimenovao 400 datoteka

Dario je freelancer koji radi grafičku pripremu za male tiskare. Javio se jednog jesenskog tjedna s vrlo konkretnim problemom: svaki tjedan od klijenata dobiva stotinjak datoteka s nejasnim nazivima i svaku mora ručno preimenovati prije slanja u pripremu. Programiranje do tada nije probao, a priznao je da mu sama pomisao na kod djeluje kao jezik za neke druge ljude.

Na prvoj konzultaciji dogovorili smo jednostavno pravilo: ne učimo Python općenito, nego učimo ono što vodi do njegove skripte. Zato je cijeli tečaj za njega imao jasan cilj od prvog dana. Takav cilj pomaže jer svaki novi pojam odmah dobiva svrhu, a ne ostaje apstraktna definicija koju treba zapamtiti.

Dario je radio u vlastitom tempu, otprilike sat vremena navečer, nekoliko puta tjedno. Nije imao posebnih preduvjeta osim računala i spremnosti da griješi. Upravo to ponavljam svim polaznicima: pogreške u prvim tjednima nisu znak da ne ide, nego sastavni dio učenja.

Prvi tjedan posvetili smo varijablama. Dario je razumio ideju tek kad smo je povezali s onim što već radi: naziv datoteke za njega je tekst, broj verzije je broj, a ime klijenta je nešto što se ponavlja. Zapisao je tri varijable, ispisao ih na ekran i prvi put vidio da računalo radi točno ono što mu je napisao.

Kratki zadaci bili su namjerno sitni. Jedan je tražio da složi naziv iz tri dijela, drugi da ga pretvori u mala slova, treći da zamijeni razmake crticama. Svaki zadatak trajao je desetak minuta i imao je vidljiv rezultat. Takav ritam drži motivaciju, jer polaznik svaku večer zatvori računalo s nečim što je stvarno napravio.

Najčešća zabuna u toj fazi je razlika između teksta i imena varijable. Dario je više puta zaboravio navodnike, a Python mu je odgovarao porukom o pogrešci. Zajedno smo čitali te poruke kao upute, a ne kao kritiku, i do kraja tjedna znao ih je sam protumačiti.

• Varijabla čuva naziv, broj ili tekst za kasniju upotrebu
• Pogreška u izvršavanju je informacija, ne neuspjeh
• Mali zadaci s vidljivim ispisom drže tempo učenja

Drugi tjedan donio je petlje i tu se dogodio preokret. Dario je ručno preimenovao tri datoteke u mapi za vježbu, a zatim smo napisali petlju koja to učini za sve. Rekao je da je prvi put shvatio zašto uopće postoji programiranje: ne da bi nešto bilo složenije, nego da bi se jedan korak izvršio tisuću puta bez dosade.

Zadatke smo gradili postupno. Najprije petlja koja ispisuje brojeve, zatim petlja koja prolazi popis naziva, na kraju petlja koja prolazi pravu mapu na njegovu računalu. Svaki korak dodavao je samo jednu novost, pa se nikad nije osjećao zatrpano. Uvjet, to jest provjera završava li naziv na određenu oznaku, naučio je gotovo usput.

Preporuka koju sam mu dala vrijedi za sve: prvo testirajte skriptu na kopiji mape. Dario je to prihvatio i dobro je, jer je u jednom pokušaju napisao pravilo koje bi prebrisalo dio naziva. Na kopiji se to pretvorilo u smiješnu anegdotu, a ne u izgubljen posao.

Treći dio tečaja bile su funkcije. Dario je svoj niz koraka zapakirao u jednu funkciju koja prima naziv datoteke, a vraća uredan naziv. To mu je omogućilo da istu logiku koristi na više mjesta bez prepisivanja, a kod je odjednom postao čitljiv i njemu samom nakon nekoliko dana.

Skripta koju je na kraju složio nije ni duga ni elegantna, ali radi. Čita mapu, svakoj datoteci uklanja razmake i neželjene znakove, dodaje ime klijenta i broj verzije te sprema rezultat u novu mapu. Obradu četiristotinjak datoteka koja mu je prije oduzimala dva sata sada obavi za nekoliko sekundi.

Važno je reći što ovdje nije obećano: skripta ne rješava sve njegove poslovne probleme, a tečaj ne jamči posao ni zaradu. Rezultat je skroman i stvaran, a upravo takvi rezultati grade samopouzdanje za sljedeći korak, primjerice automatizaciju složenijih zadataka.

• Funkcija objedinjuje korake koji se ponavljaju
• Čitljiv kod lakše je mijenjati nakon nekoliko tjedana
• Prvu skriptu uvijek isprobajte na kopiji podataka

Na završnom razgovoru Dario je rekao da ga je najviše iznenadilo koliko je malo bilo potrebno za prvi koristan rezultat. Očekivao je mjesece teorije, a dobio je nekoliko tjedana malih zadataka. Strah da je programiranje rezervirano za druge nestao je nakon prve petlje koja je odradila posao umjesto njega.

Priznao je i da je skripta promijenila način na koji gleda vlastiti posao. Sada svaki ponavljajući korak primijeti i pita se može li ga zapisati kao pravilo. To je, po mom iskustvu, najvrjednija navika koju tečaj ostavlja, vrjednija od bilo kojeg pojedinog pojma iz gradiva.

Dario sada razmišlja o nastavku, ali bez žurbe. Rekao je da će prvo koristiti skriptu u stvarnom radu nekoliko mjeseci i vidjeti što mu još nedostaje. Takav pristup smatram zdravim: učite onaj dio koji vam je stvarno potreban, kad vam je potreban.